Marijan Grakalič- Croatia

ALEKSANDRIJA
Predvečerje žamorom gasi rumeni obraz sunca,
more je ostarilo u nemaru za brodove i drevne priče
tek nesmotreni vjetar brojalicom se igra, bunca,
krilom sluti tugu o mladosti iz mita kojeg nema više.
Vrijeme je starac mekih koljena i čvrsta zgloba,
ne brine što hoće zrno soli ispod srca tamna
zaboravljena u sretnom siromaštvu, u vlasti groba,
sluti kako je u sutonu svaka nesanica anonimna.
Ona miluje samo sebe u prisnom tijelu žene,
u vrevi luke i sjeni koja balzamira svoje mijene,
dokono poput ostarjele metrese već islužene
i kože svijetle poput dima što ga mrtvi slijede.

SHARE

LEAVE A REPLY