Seida Beganović, bosanska i makedonska spisateljica rođena u Bosni i Hercegovini, u Zenici 1961. Često je mijenjala profesije i mjesta boravka, a sada živi u Skoplju, Makedonija kao slobodni umjetnik. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je na studijskoj grupi filozofija i sociologija. Radila je kao novinar, profesor filozofije, sociolog, dramaturg, prevodilac. Piše poeziju, kratke priče i romane, prevodi sa poljskog, ruskog, engleskog i makedonskog jezika. Pozija joj je prevođena na razne jezike. Osim objavljivanja kratkih priča i priča za djecu objavila je knjige poezije Otresanje pepela, Indeks izgovora, Graničnici, O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana () i romane Intervju s plavom kućom i Album savršenih trenutaka.
POŠTOVAĆU NARACIJU
Ne bih voljela da poludim.
Ima u tome nešto oholo.
Poštovaću naraciju.
Pričaću o slučajevima
koji nemaju značaja za moj život
ali liče na slučajeve
iz tuđeg života koji imaju značaja.
O rastancima.
Na kolodvoru. Svakako.
O ljudima. Na balkonu.
Ljetovanju. Na ostrvu.
Muškarcima koji su me voljeli.
Ili izdali.
Prijateljima koji su uspješni.
Sve tako neke besmislice
oko kojih se smisao priviđa.
Ne bih voljela da mi se tajne raskriju.
– Traženje smisla je nastojanje
da budemo neko drugi da bi pripadali jedinstvu!-
reći ću kada me nešto upitaju.
Oni će klimati glavama.
Oni, ne ja!
Ja ću ih gledati s blagošću u očima.
I WILL RESPECT THE NARRATION
I wouldn’t wish myslef to get mad.
There is something vainly.
I will respect the narration.
I will speak about the times
Those are irrelevant for my life
But they look like times
From another life that are meaningful.
About parting.
At the bus station. Sure enough.
About people. On the balcony.
During summer vacation. On an island.
The men who loved me.
Or betrayed me.
The friends who are successful.
And so on just absence of meaning
at ones the sense is semblance
and wouldn’t like my secrets to be unrevealed.
– Seeking for the sense is endeavor
of being somebody else to reside the unity!-
I will say anything if the ask me.
They will be nodding,
They, not me!
I will watch them with tenderness in my eyes.
O PERFEKTNOSTI
Oh, kako samo divno starim!
Iz godine u godinu
moji podočnjaci su sve više poljski!
Ispod očiju imam neodoljive poljske konuse!
Što više starim – sve sam više Poljakinja.
I sve jezike govorim s poljskim akcentom.
Zato ne mogu da se zaposlim.
Traže mi ‘English perfect’
Naravno to nisu Englezi koji mi to traže,
To su neki moji sunarodnjaci,
ali srećom to su sve manje,
jer sve manje ličim na njih. I na bilo koga.
U povjerenju:
-Ne uspijevam da dobacim
ni do jedne grupe za identifikaciju.
Zaglavila sam u sad-i-ovde
gore nego Kropotkin u Sibiru,
s Kropotkinovom teorijom solidarnosti.
Toliko od moje druželjubivosti.
Nije fer da se od šest hiljada jezika
jedan jezik smatra perfektnim,
ili savršenijim od drugog.
Na intervjuu za posao sve manje mojim sunarodnjacima
kažem da poljski akcent sve jezike čini perfektnim.
I poljski podočnjaci one koji ih nose.
ON PERFECTION
Oh, how beautifully do I age!
With each passing year
The bags under my eyes are more and more Polish!
I have the irresistible Polish cones under my eyes!
The older I am, the more polish I become.
And I speak all the languages with my polish accent.
That’s why I can’t get any job.
They want me to speak “English perfect”.
Of, course; it’s not only the Englishmen who ask this.
Some of my compatriots as well,
Fortunately, less and less,
Because I don’t look like them anymore. Or like anybody.
In confidence:
I don’t manage to get through.
To any identification group.
I’m stuck in here-and- now
worse than Kropotkin in Siberia
with Kropotkin’s solidarity theory.
That’s all about my friendliness!
It’s not fair to consider a single language
among six thousand to be the perfect one.
Or more perfect than the other.
At jobs interviews I tell less and less
of my compatriots
that the Polish accent makes all languages
perfect.
And the Polish bags under their eyes.
POETIKA
-U svijetu opet ništa novo!- jutarnja doza
pasijansa, da uvažim košmare,
sinoć sam im pravila probleme.
A iza leđa ljepota lično ulazi u sobu.
Jednostavno je upriličiti poetski kadar.
Pružiš ruku i otvoriš vrata balkona.
“I nehajno okreneš glavu od vječnosti”, recimo.
Ne znam nekoga ko ne želi da bude pjesnik,
i zato ne razumijem tog mladog pjesnika,
kojeg prevodim za prijatelje,
koji prvo parafrazira tuđe stihove pa im dalje
samo promijeni lokaciju.
I za ovo dobiva sve nagrade što postoje.
Poetika! To je to!
A onaj drugi pjesnik,
čije stihove ovaj preuzima, se ubio.
Bacio se u Senu, kaže se. 1970. godine. 20.aprila.
Svi pjesnici se ubijaju.
Samo imaju različite lokacije.
Poetics
In the world everything is the same again!-morning dose
Of patience, to respect my nightmares,
Last night I was problematic.
And right behind the back, the beauty itself
Enters the chamber.
It is easy to reveal the poetic cadre.
Give your hand and open the door of the balcony.
„And improvidently turn your head from eternity”, for instance.
I do not know one who doesen’t want to be a poet,
and thereupon I do not get this young poet,
whom I translate for my friends,
he paraphrases foreign verses then changes their locations more farther.
And on this behalf he gets all the existing rewards.
Poetics! That’s it!
That poet, whose verses he takes over, had killed himself.
They say, he threw himself in Seine.
All poets kill themselves.
They merely have different location.
