U zemlji zvanoj Svijet
U zemlji zvanoj Svijet
ljudi kolju ljude,
životinje jedu
i biljke, i gljive još
dok se Nebo cijepa
a stupovi su na vidiku
vide kako krv teče
rumeni oblaci teku
poput tintea to je doista krv
nebeskih entiteta
krvlju umrljanim suzama
Kraj smeđeg-oka čovjeka leži
tristo milijuna stari plavooki sin
(tako nazivaju genetsko
dojenče starog svemira)
koji će i dalje ne voljeti
ali u potrazi za sluhom
a tijek slušanja mora ići
to zna prvenstveno Majka –
Zemlja koja luči šiladžit
i rijeke tirkizne boje
pjenušajući se u koritu
donoseći brzojave prošlih stoljeća
dok duh bdije nad njom
novi cyber eremit
Motri jecaj zemlje, u sedef pretvorenu
osušenu ljubav, plač štenadi zbog
odnijete keruše
i tko zna tko će moći
ekstirpacijom protumačiti
bol njihovu ili pak
naći barem kartu
koja će ih ispratiti do ceste
u kojoj su zakopane njezine kosti
prije no što je čovjek nadogradio
makadam od plavog granita
po kojem bosonoge vile trče
u obliku žene
Kada se profano nakvasi
i zgusne u sakralno
i posljednje postaje para
koja ispari iznad
bijelih oblaka i rasprši se
krilima orlice-majke
Ja sjedim bezazleno na rtu
čekajući toplu ruku čovjeka
da me isprati putem
kojim ljudi rijetko idu
ne žaleći minule dane
te isprepletene mladosti
koja je u snopovima svijetlosti
donosila ne samo ljubav nego
i bol, i zaborav, i spleen, i suzu
i beznađe čak i sjećanje
odakle sam došao
i kamo idem nevino kao
janjad u klaonicu života
Na Hrvatski prilagodila
Lili Koci
